RWFund logo

Kritički život 34: Vivek Čiber

Fotografija pokazuje Viveka Čibera u srednje krupnom planu za mikrofonom kako drži predavanje

U novom izdanju serijala Izvori epistemologije – Kritički život delimo sa vama intervju sa Vivekom Čiberom (Vivek Chibber), američkim teoretičarem, urednikom i profesorom sociologije, u prevodu Galine Maksimović. Intervju, koji je vodila Melisa Nasček (Melissa Naschek) je preuzet sa sajta magazina Jacobin.

Zašto elita voli politike identiteta?

„Ako bismo sutra demontirali velike banke, da li bi to okončalo rasizam? Da li bi to okončalo seksizam?“ Dok blede uspomene na to kako se Hilari Klinton njiše i cereka tokom predsedničke kampanje 2016. godine, ovaj citat sa jednog od njenih mitinga pokazuje se kao neobično izdržljiv. Jednako značajno kao njen gubitak od Donalda Trampa, njena pobeda nad Bernijem Sandersom na unutarstranačkim izborima Demokrata preoblikovala je politiku levog centra za narednu deceniju i uspostavila politike identiteta kao standardni alat Demokratske partije. 

U poslednjoj epizodi novog potkasta Jacobin radija, Suočavanje sa kapitalizmom, Vivek Čiber, profesor sociologije na Univerzitetu Njujork i urednik žurnala Katalist: Žurnal za teoriju i strategiju, ispituje spektar politika identiteta koji je progonio Demokrate tokom protekle decenije. Čiber objašnjava kako politike identiteta promovišu strategije i regulative koje primarno adresiraju interese elita umesto interesa ogromne većine Amerikanaca radničke klase. 

Politike identiteta ukorenjene su u borbama protiv rasizma i seksizma iz 1960-ih. Ali, prema Čiberovom mišljenju, pucanje koalicije za građanska prava, deindustrijalizacija i slom organizovanih radničkih snaga preusmerio je agendu sa problema radničke klase ka projektu uzdizanja profesionalnih klasa. Ovaj transkript je podlegao uređivanju zbog dužine i jasnoće teksta.

Melisa Nasček

Dok smo još u ovoj nekoj vrsti post-izbornog, šta-se-kog-vraga-upravo-desilo stanja, jedna stvar o kojoj dosta razmišljam je razgovor koji se vodi oko politika identiteta.

Suštinski celu deceniju, ne samo da su politike identiteta bile u fokusu politike levog centra Demokratske partije, već se one nisu mogle ni kritikovati bez klevetanja da ste rasista, seksista, koji god termin da momentalno diskredituje bilo kakvu kritiku dok ukida svaku kritičku misao o tome šta je takva kritika predstavljala. I sada kad je Tramp ponovo pobedio, odjednom svi pričaju o tome kakav su problem politike identiteta.

Vivek Čiber

Tačno. Dakle, da biste mogli da razumete ili analizirate politike identiteta, prvo morate da ih definišete. Želite da definišete politike identiteta na najneutralniji mogući način, da ne bi delovalo da ugrađujete svoje kritike u definiciju. Želimo definiciju koju većina ljudi može da prepozna kao legitimnu.

E sad, kako većina ljudi razume politike identiteta? Pa, rekao bih da postoji par stvari koje ljudi povezuju sa time. Prva je fokus na diskriminaciju i nejednakosti kao suštinu rasne dominacije.

Fokus na nejednakosti znači da se osvrnete na bilo koju profesiju, bilo koji fenomen, poput stambenog pitanja ili zdravstvene nege, i zapitate se Da li crnci i belci dobijaju iste ishode? A Latinoamerikanci i belci? Slično, kod diskriminacije, želite da saznate da li ljudi dobijaju jednak pristup dobrima i uslugama.  

Drugi element je fokus na reprezentaciju. Da li vidimo crna i braon lica i prisustvo u društvenim institucijama na nivou srazmernom njihovoj populaciji? Ove stvari zajedno – reprezentacija, nejednakosti i diskriminacija – verovatno jesu ono na šta većina ljudi misli kada misli o politikama identiteta.

Pa što bi to onda iko kritikovao? Kritikujemo to ne zato što ove stvari nisu važne već zato što su najvažnije za elitne delove manjinskih populacija.

Uzmite, na primer, problem nejednakosti. Manje crnaca iz srednje klase poseduju domove u odnosu na belce iz srednje klase. Pogledajte stope diplomiranja. Manje crnaca i Latinoamerikanaca diplomiraju u odnosu na belce. Pogledajte korporativne konferencijske sale. Manje je crnih menadžera i žena menadžera nego belih menadžera i muških menadžera.

Fer. Zašto bi iko imao problem sa tom linijom ispitivanja? Problem je što, kroz raznobrojne fenomene, nisu razlike u poslovima ili platama ili stanovanju ono što je važno već sama dostupnost istih.

Uzmite, na primer, plate. Možda ćete videti da na dnu tržišta rada, recimo u Volmartu, crnci dobijaju niže plate od belaca. To je tačno. Ali ako rešite taj problem, da li će to da osigura kvalitet života i životne prilike za crne Amerikance ili Latinoamerikance? Ako ih pomerite sa zarade od, recimo, 13 dolara na sat, na zaradu koju belci primaju, što je, da kažemo, 15 dolara na sat, hoće li to rešiti problem? Pa, poboljšava situaciju, ali apsolutno ne rešava problem.

Zašto je onda toliki fokus na ove nejednakosti ako njihovo rešenje ne rešava problem? Zato što to najviše služi elitnim delovima populacije, jer oni su već dostigli osetno viši životni standard. Ono što oni žele da dobiju je puna vrednost njihovog klasnog položaja. Dok ljudi iz nižih klasa, iz radničke klase, ne pokušavaju da dobiju punu vrednost svog klasnog položaja. Njihov problem jeste sam klasni položaj. Rešavanje problema nejednakosti za ljude iz nižih klasa na tržištu rada ne rešava njihove osnovne dileme, jer je za njih problem sam posao, sam kvalitet posla, sama dostupnost poslova.

Dakle, ako se slažete, kao što se većina ljudi slaže, da su politike identiteta povezane sa nejednakostima i reprezentacijom, onda problem sa politikama identiteta nije što se ne tiču života manjina. Definitivno im na neki način pomažu. Ali teško da su rešenje. One najdirektnije utiču na živote malih elitnih delova manjina. Da bi se to prevazišlo i da bi se bavilo kvalitetom života i životnim prilikama za veliku većinu rasnih manjina, mora se prevazići pitanje nejednakosti i osvrnuti se na stvarnu dostupnost društvenih dobara, a ne na trenutnu raspodelu među različitim rasama, dok se ta dostupnost uzima zdravo za gotovo.

Kada smo ih [politike identiteta] ovako definisali, moguće je da ih analiziramo u smislu toga odakle su potekle, zašto su tako popularne itd. I dalje ćemo da stremimo ka tome.

Melisa Nasček

Demokratska partija postala je gotovo sinonim za politike identiteta. Kako su Demokrate stigle do ove tačke?

Vivek Čiber

Dopustite mi da počnem konstatacijom da izborna platforma Kamale Haris nije išla na pogon politika identiteta. Zašto se onda njen poraz pripisuje politikama identiteta? Da li je to netačno?

Ona nije vodila kampanju na temelju identiteta. Zapravo, u poređenju sa Hilari Klinton, Haris se klonila koliko je mogla od identifikacije sebe kao žene i nebele osobe i –

Melisa Nasček

Tačno. Tramp je čak pokušao da je upeca na rasu.

Vivek Čiber

Da, i ona se nije upecala. Tako da, ta opservacija je tačna, nije vodila kampanju na tim temeljima.

Ipak, takođe je tačno da su politike identiteta odigrale veliku ulogu – iako ne odlučujuću ulogu – u njenom porazu. Odlučujuću ulogu igrali su ekonomski problemi. U velikoj meri, zapravo nije ni bilo važno što nije vodila kampanju na identitetskim temeljima. Svakako bi izgubila zbog ekonomskih problema.

Ali, ne budite u zabludi: iako vezanost za politiku identiteta nije uzrokovala njen poraz, bila je veliki faktor. I ignorisati to bila bi velika greška.

Dakle, kako su ona i njena partija postali tako blisko određeni identitetskim politikama i kakvu je to ulogu odigralo? Najpre, iako se klonila politika identiteta, partija ih je agresivno propagirala proteklih šest ili osam godina. Bataljenje toga u pet do dvanaest nikoga nije prevarilo. I zato su Trampove reklame bile tako efikasne u napadima na nju kao na nekoga ko trpa ljudima politike identiteta u facu – Demokrate su to radile već osam godina.

Kao i sa mnogim drugim stvarima u našem političkom momentu, i to se vraća do inicijalne kampanje Bernija Sandersa. Odgovor Demokratske partije na Sandersovo propagiranje ekonomske pravde i ekonomskih problema bilo je njegovo blaćenje kao nekoga ko je ignorisao neprilike onih koje partija voli da naziva – to im je novi termin – „marginalizovanim grupama“, što su nebeli ljudi, žene, trans osobe, sve stvari koje se tiču seksualnosti. To je bila njihova kontra Sandersovoj kampanji, i uporno su to koristili sad već osam godina.

Dakle, ako su u poslednja dva meseca rešili da odstupe od toga, šta misle, koga farbaju? Bukvalno nikoga. I zato je odstupanje od politika identiteta propalo, jer je prosto delovalo trapavo i neiskreno. Niko na to nije pao.

Što se tiče dubljih aspekata pitanja o korenima politike identiteta u Demokratskoj partiji, smatram da je to istorijsko nasleđe na dva načina. Prvi je očigledan. To nastaje 1960-ih, kada nastaju takozvani novi društveni pokreti, Demokrate su bile partija koja je podupirala i podržavala te zahteve. Čak i kad su to bili zahtevi za mase, ne samo za elitu, ova partija ih je podržavala – za razliku od Republikanaca, koji su bili partija koja se opirala feminističkom pokretu i Pokretu za građanska prava. Dakle, to je jedno istorijsko nasleđe.

Drugo nasleđe je za nijansu suptilnije, što je ukorenjeno u periodu Novog dogovora, kada je najvažnija baza biračkog tela Demokrata bila radnička klasa, a ova klasa bila je pretežno locirana u urbanim centrima, velikim gradovima, jer su tamo bile fabrike. Nakon 1980ih, geografska lokacija te baze biračkog tela nije se promenila, i dalje je bila u gradovima, ali su se gradovi promenili. Dok su gradovi bili baze radnika iz sloja tzv. plavih okovratnika i baze sindikata, do ranih 2000-ih gradovi su se reorganizovali oko novih sektora – finansija, nekretnina, osiguranja, usluga, skupina ljudi sa visokim primanjima.

Demokrate su se i dalje oslanjale na gradove za svoje glasove, ali kako se promenila demografija gradova, to je imalo dubok uticaj na izborne dinamike. Imućne grupe postale su baza partije, a rasa i rod rekonceptualizovani su oko iskustava i zahteva tih imućnih grupa.

Dakle, Demokrate su sad zavisile od mnogo imućnije glasačke baze nego u prošlosti. Istovremeno, organizovani pritisak manjina iz radničke klase i žena opadao je zbog poraza sindikalnog pokreta, a glavne organizacije koje su zauzele njihovo mesto u Demokratskoj partiji bile su neprofitne organizacije i biznisi.

Uzmite, na primer, problem rase. U vreme velike plime liberalizma, crnci iz radničke klase imali su glas unutar Demokratske partije kroz Kongres industrijskih organizacija (CIO) i sindikate, i uneli su anti-rasizam u partiju kroz prizmu potreba crnih radnika. Kada su sindikati rasformirani i sindikalizam generalno propao, ko je ostao kao glasnogovornik za brige crnaca? Biće to imućni crnci i crnci na političkim funkcijama koji su se probili u periodu posle Pokreta za građanska prava.

I ti politički akteri su se do 2000-ih proširili po celoj zemlji. Veliki je porast u broju crnaca izabranih za političke funkcije, kao gradonačelnika, članova Kongresa itd. I oni sada više nemaju nikakav razlog da se brinu o crncima iz radničke klase, jer su radnici politički neorganizovani. Politički funkcioneri završavaju zarobljeni istim korporativnim silama kao i beli političari – ali oni dobijaju svoje ćoše za razgovore o rasi.

Do 2000-ih, razgovori o rasi i rodu transformisani su od toga da se fokusiraju na potrebe žena, crnaca i Latinoamerikanaca iz radničke klase na to da se fokusiraju na imućnije grupe koje su glasačka baza Demokratske partije u gradovima. Pa i još više zbog politikanata koji su se neverovatno namnožili, potpomognuti nevladinim organizacijama koje obavljaju mnogo pripremnog i konsultantskog rada za partiju. Ono što nedostaje jeste 70 do 80 posto tih „marginalizovanih“ grupa koje su igrom slučaja radničke.

Dakle, Demokrate su partija rase, partija roda – ali rasu i rod su konceptualizovali njihovi elitni slojevi. To je istorijska trasa. I zato su se unutar partije oslonili na ovo iskrivljeno nasleđe, jer je to bio oblik rasne politike koji se uklapa u interese crnačke elite.

Melisa Nasček

Možeš li dodatno da pojasniš za šta se borio Pokret za građanska prava i zašto ova vizija rasne pravde nije preživela 1960-e?

Vivek Čiber

Ovo je veoma dobar primer dva različita pristupa pitanju rase. Verzija koja je zakopana, a koju je su zapravo promovisali upravo Martin Luter King Džunior i njegovi glavni poručnici, pogotovo A. Filip Rendolf i Bajard Rastin. Obojica su bila ključna u guranju agende u okviru Pokreta za građanska prava koja je prevazilazila prosta politička prava da bi se insistiralo na onome što bismo mogli zvati ekonomskim pravima za crne Amerikance. I, kao što je već široko poznato, Marš na Vašington bio je „marš za poslove i slobodu“, ne samo za političku jednakost.

Rendolf nije bio izolovana figura u sindikalnom pokretu u svom insistiranju na dostizanju rasne pravde kroz ekonomske zahteve. Kongres industrijskih organizacija insistirao je na ovome od 1930-ih i 1940-ih, i to je zašlo duboko u Demokratsku partiju do 1960-ih.

Zašto se to tako ukorenilo u partiju? Ne zato što su crnci iz elite insistirali na tome, ne zato što su crni politički kandidati insistirali na tome – njih nije bilo mnogo. Bilo je to jer su crni radnici mogli da nađu svoj glas i nešto političkog uticaja kroz sindikalni pokret. Kongres industrijskih organizacija verovatno je učinio mnogo više za crne Amerikance iz radničke klase od bilo koje druge političke organizacije.

Nisu to bili samo Rendolf i Rastin već i King. Važno je da zapamtimo da je i sam King došao iz hrišćanske socijalističke tradicije. Svi su oni tada insistirali da anti-rasistička agenda mora biti i agenda za ekonomsku preraspodelu, pristup poslovima, pristup stanovanju, pristup zdravstvenoj nezi. Agenda mora biti ovako široka. 

E sad, dve ključne stvari su se dogodile. Nema mnogo akademskih radova na ovu temu, pa moramo da se oslanjamo na anegdote i ono malo postojećih analiza. Ali Bajard Rastin imao je čuvenu izjavu da, nakon što je donet Zakon o glasačkom pravu, crnci iz srednje klase naveliko napuštaju pokret.

Zašto se to desilo? Verovatno jer su dobili šta su želeli – podignuta je lestvica za političku participaciju. Dobili su obećanje političke jednakosti. Ali ako se okrenemo ekonomskim zahtevima, to ih je mnogo manje zanimalo. Već su imali pristojne ekonomske resurse. Mnogo ih je manje zanimalo da se bore na tom frontu. Ali ovo su upravo bili problemi koji su zaista pritiskali većinu crnih Amerikanaca – stanovanje, zdravstvena nega, zaposlenje, pristojno obrazovanje. I ništa od ovoga nije se moglo postići bez ekonomske preraspodele.

Problem s kojim se Rastin i King suočavaju nakon 1965. nije samo to što su se crna srednja klasa povlači iz pokreta. Problem je što, jednom kada se prefokusiraš sa političkih prava na ekonomsku preraspodelu ili ekonomsku ekspanziju, stepen otpora u vladajućoj klasi se takođe menja. Kapitalisti će vam pre dati politička prava, jer to im ne utiče direktno na ekonomsku moć. Ali kad krenete da postavljate zahteve koji zapravo iziskuju ekonomske resurse, otpor će takođe biti veći, što znači da morate da menjate svoju strategiju.

Dakle, problem je, najpre, što je parče vašeg pokreta – crna srednja klasa – odustalo upravo dok otpor biznis zajednice raste. Vaša koalicija se suzila. Drugo, nema načina da će crna radnička klasa ikada sama dobiti bitku za preraspodelu sredstava. Čak i kada biste mogli da organizujete sve crne radnike, činjenica je da su 1965. crni Amerikanci činili oko 12 posto populacije. To je veoma mala manjina radnika koja ide protiv najmoćnije vladajuće klase na svetu. Da bi se stvorila ikakva šansa uspeha protiv ove klase, do tačke gde su voljni da vam ostvare vaše ekonomske ciljeve, morate da uključite i belu radničku klasu. To je nezaobilazno.

Dakle, čak i ako je sve što vas brine sudbina crnih Amerikanaca, morate to da preusmerite sa crnačkog pokreta na pokret siromašnog naroda. Jer, ako ne uključite bele radnike, nećete ostvariti svoje ciljeve. King je to shvatio. Čak i ako vas brine samo rasna pravda, sada morate da budete univerzalisti. Morate da budete neko ko instrumentalizuje klasnu politiku za rasnu pravdu.

Ali, do ovog razumevanja stiglo se u najgorem mogućem trenutku. Sindikati počinju da propadaju, progresivne snage su u defanzivi, postavljaju se mere štednje. Na kraju, stvar preuzima crna elita. Sve do sredine 1980-ih, Crni kongresni odbor još uvek je na neki način bio demokratska snaga. Ali nakon 1980-ih, crni političari naveliko su se i sami obavezali prema korporativnim interesima. 

Do te tačke, Kingova i Rastinova vizija rasne pravde zamenjena je verzijom rasne pravde crne elite i crne srednje klase, što crne radnike, i kasnije latinoameričke radnike, ostavlja posve izvan celokupne slike. I tako dobijamo ono što danas nazivamo politikama identiteta.

Melisa Nasček

1970-ih, radnički pokret se urušava, a ono što je počelo da ga zamenjuje su nevladine organizacije, koje se ponekad nazivaju neprofitnim. Kakvu je ulogu zamena radničkih sindikata nevladinim organizacijama igrala u porastu politika identiteta i elitnog zarobljavanja rasne pravde?

Vivek Čiber

Igrala je ulogu. Postoji jedno viđenje, a vrlo je popularno u medijima danas, koje prikazuje nevladine organizacije kao krivce, kao da su ovo entiteti koji su gurali ovu vrstu sužene identitetske agende. Ne bih to baš tako postavljao. Rekao bih da su oni pešadija, ali da su generali, i uvek su to i bili, veliki donatori. To se nikada neće promeniti. Sve dok američki politički sistem ide na pogon novca, osnovni pravac obe partije biće utvrđen velikim novcem. I to je i sada slučaj.

Način na koji ja to razumem je da čak i tokom perioda Novog dogovora, čak i kada su sindikati imali neku moć, Demokrate su uvek bile u obavezi prema korporativnoj klasi. Samo, pošto je radnički pokret imao ozbiljnu polugu, biznismeni su morali da uvaže njihove interese. Čak i uz to što su Demokrate bile pod dominacijom korporacija, morale su da pruže neki prostor radničkom pokretu, čisto iz praktičnih potreba – i njihovi glavni pokrovitelji, klasa kapitalista, bili su voljni na to. To je momenat u kom je drugačija koncepcija rasne pravde, koja je povezana sa potrebama radnog naroda, postala dominantna.

Posle 1980-ih, pošto su se sindikati urušavali, dominacija korporacija nad partijom je posstala nekontrolisana. Pošto je nekontrolisana, zahtevi za bilo kakve interese radničke klase – crnce, belce, žene – sada su gurnuti u zapećak. Posledično, imate rekonceptualizaciju rase i roda kroz elitne linije, agendu koju su postavile žene iz elite i manjine iz elite.

Tu dolaze nevladine organizacije. Kada su korporativni donatori uspostavili te osnovne parametre, morate da artikulišete program i izbornu strategiju koji su konzistentni sa tom korporativnom vizijom rasne i rodne pravde. Kome se obraćate? Ne obraćate se sindikatima. Pre svega, oni nestaju, a i svakako ste srećni što ih nema. Ne želite ih tu okolo.

Obraćate se organizacijama koje koriste jezik rase i pravde, ali čija je artikulacija toga konzistentna sa glasačima iz predgrađa i glasačima sa visokim primanjima. To su neprofitne organizacije. To je čitava njihova priča.

Takođe su pešadija u jedom drugom smislu. Više nemate sindikate da rade propagandne kampanje od vrata do vrata. Republikanci imaju crkvu. Koga Demokrate imaju? Ranije su sindikati bili ti koji bi obavljali pešački rad za vas. Njih više nema. Sada neprofitne organizacije uleću do neke mere, jer imaju ljudstvo da vam pomogne sa predizbornim radom, ACORN [Udruženje društvenih organizacija za reforme sada] bio je odličan primer ovoga tokom 1990-ih.

Ovo su, onda, ljudi kojima se obraćate za svakodnevni elektoralni rad i artikulaciju svog programa. I neprofitne organizacije su pune dece koja dolaze sa Istočne obale, sa liberalnih koledža i iz Ajvi lige. Oni ne žele da uđu u korporativni sektor, jer je zao. Žele da se bave čini-dobro vrstama poslova. Čitava privlačnost neprofitnih organizacija za diplomce koledža jeste što misle da obavljaju božji posao boreći se za društvenu pravdu. Ali, ključno je da se elitna konceptualizacija rase i roda prirodno uklapa u njihove klasne instinkte. Oni su pravi vernici. I nema ničeg boljeg nego imati dobro plaćene pravovernike koji obavljaju pešački posao za vas, jer ne morate da ih mikro-menadžujete.

Dakle, zaista nema govora da će nevladine organizacije ikad imati moć odlučivanja. Ono što one rade je da iskorišćavaju otvoren prostor i guraju ga. Ne želim ni na koji način da ignorišem njihovu ulogu. Zaista je važna. Neprofitne organizacije su nanele neizrecivu štetu onome što nazivamo progresivnom politikom. Ali one prosto ulaze kroz vrata koja su im otvorili oni koji zaista imaju moć, korporativna klasa.

Melisa Nasček

Sad smo kod zanimljive tačke gde su Demokrate koristile ovu strategiju vrlo uspešno, makar u razbijanju Levice. Ali to ima ogroman negativan uticaj na percepciju partije i njenu voljnost da se bori za potlačene. Uzevši u obzir kako su politike identiteta diskreditovane, bar način na koji ih Demokratska partija praktikuje, kakvu bi vezu Levica trebalo da ima sa politikama identiteta?

Vivek Čiber

Levica bi trebalo da se vrlo agresivno i aktivno bori protiv bilo koje vrste društvene dominacije, bila ona po liniji roda, rase ili seksualnosti. Ali mora to da čini na način koji podrazumeva širenje van interesa bogatih i zapravo adresira interese radnog naroda, bile to radne žene ili manjine iz radničke klase.

Levica bi trebalo da iskoristi ovaj prazan prostor da obnovi rasnu i klasnu pravdu kao ono što su one bile tokom svojih slavnih dana 1960-ih, kada su bile aktivna komponenta radničkog pokreta. Ovo je bilo vreme kada je Levica zapravo držala kompas rasizma i seksizma u ovoj zemlji, kada su ove pojave uticale na živote miliona i miliona rasnih manjina i žena.

Mislim da ljudi poput Bernija Sandersa i sindikalne vođe poput Sare Nelson i Šona Feina – koji stoji iza neverovatnog vaskrsnuća sindikata Ujedinjenih radnika auto industrije [United Auto Workers] – već obavljaju ovaj posao. Oni govore da treba da adresiramo neverovatne rasne i rodne nejednakosti u ovoj zemlji. Ali način na koji to radimo je izgradnja jeftinih stanova visokog kvaliteta, postavljanjem medicinske nege kao prava, adresiranjem činjenice da neadekvatno obrazovanje i neadekvatni poslovi zarobljavaju nebele ljude u siromaštvu na više generacija. A izlaz nije u ograničavanju na povećanu reprezentaciju i borbu protiv diskriminacije, već u adresiranju kvaliteta poslova i dostupnosti osnovnih dobara.

Da bismo to uradili, moramo da istrgnemo pokrete iz stiska profesionalnih klasa i generalno elita. Previše vremena je prošlo. Nekada su socijalisti sa prezirom gledali na pokušaje uskih elita da preuzmu ove pokrete. Moj san je da Levica obnovi moralno samopouzdanje i društvenu težinu da to ponovo bude tako. Jedini način da se to desi je ako socijalisti postanu glas Levice umesto akademskih krugova, politikanata, glasnogovornika neprofitnih organizacija i medijskih zvezda. I ti socijalisti treba da dođu iz ovih zajednica radnog naroda, žena i manjina, jer će oni imati samopouzdanje da kažu ovim više buržoaskim figurama da se odmaknu. Ove novije vođe doći će iz delova populacije za koje se i bore.

Moramo da nastavimo da promovišemo kandidate iz radničke klase na izborima. Moramo da nastavimo da gradimo sindikate. Moramo da nastavimo da osiguravamo da su oni ti koji iskazuju zahteve na linijama rase i roda, tako da to ne dolazi od profesora, medijskih zvezda, političara, jer oni će to uvek usmeravati ka uskim elitama.


Do sada u ediciji Izvori epistemologije: kritički život: